petak, 15.02.2008.

Someones in the time

Što mislite, koliko pogrešaka čovjek može napraviti u mjesec dana, jednom kratkom roku? Veoma mnogo, ali uvijek će biti onih koji će mu tu pogrešku oprostiti... Koji će to razumjeti, uvijek ima takvih ljudi... Ali uvijek ima i onih drugih, koje će vam te pogreške opako zamjeriti, koji vam ih nikada neće oprostiti...

Ovaj post pisan je u 3. licu, s namjerom da bude lijepši i bolji.

"Louis, volim te", šapnula je, dok joj je hladan vjetar puhao kroz kosu. Louis ju je tužno gledao, još uvijek propadajući u snijeg. Stajala je na ledenom snijegu koji je osuo cijelu okolinu, pred Anduril, koja je djelovala hladno puput snijega. Louisovo lice se izobličilo od straha i tuge, ali ništa nije rekao, smatrao je da će Violet donesti pravu odluku, tome se zapravo i ona nadala. Anduriline oči poprimile su sivu boju, boju koja je gotovo ubijala pogledom. Violetino lice djelovalo je umorno, tako iscrpljeno zbog svega što se događa. Ostale Izabranice Zla nisu se previše trudile pratiti situaciju, znale su da Violet neće sama napasti, to bi bilo suludo. Pa, Violet je jako dobro znala što joj je činiti, znala je da će to spasiti svijet. Zašto je onda toliko oklijevala?

Ponekad ljudi pomisle da ste ludi kada pokušate učiniti ono što vi smatrate najboljim, a oni to smatraju ludosti. No ti ljudi nikada ne pomisle da su i oni radili takve stvari, da su i njima govorili da su to puke ludosti... Ovisi od situacije, te ludosti mogu biti dobre ili loše, ispravne ili krive... A mogu značiti i život cijelome svijetu...

Pala je na koljena, na ledeni snijeg, ravno pred Anduriline noge. Andurilino hladno lice razvuklo se u podrugljiv smiješak. Violet je osjetila kako joj se hladnoća širi cijelim tjelom, osječala se izmoreno... Ali znala je da je to jedini način. Izvadila je Prsten Dobra s ruke i zadržala ga u rukama, bio je neizmjerno topal, širio je neku posebnu toplinu. Anduril je spustila ledeni pogled na Prsten Dobra. Violet je gledala Prsten s nevjerojatnim povijerenjem, dok nitko nije mogao izgovoriti ni riječ. Andurilin smiješak bio je neispiriv i snažan, znala je da je kraj blizu...
U daljini začuli su se užurbani koraci, četiri Izabranica Dobra trčale su najbrže što su njihove noge mogle prema mjestu gdje su oni stajali. Vjetar je huhtao kroz krošnje drveća koje je odavno ostalo bez lišća. Sve je bilo pusto i tužno, Violet se osječala kao da sreća nikada nije postojala...

Kada je napokon svanuo dobar dan, dolazi noć i kraj tome danu... Svaki dan završi, je li to razlog da ih prestanemo živjeti?

Dotaknula je Prsten Dobra s potpunom sigurnošću i glasno udahnula... Udahnula je svoj posljednji dah, dah za spas cijelog čovječanstva. Njezino tjelo palo je na hladni snijeg, ali sada više nije osječalo tu hladnoću. "Ne!" užasno su uzviknule Izabranice Dobra i Louis. Izabranice zla puko su stajale gledajući u Violetino beživotno tjelo, bez ikakve riječi. Tjelo koje je palo ispred Andurilinih nogu. Louis se samo odjednom vratio na površinu, iako se po njegovom izrazu lica činilo kao da je propao još dublje. Izabranice Dobra i Louis stajali su pored Violetinog tjela, nisu mogli izgovoriti niti riječi. Krupne suze tekle su niz njhove lica dok su dirali Violetino hladno tjelo.

Kada ode neka draga osoba, večina ljudi se osječa kao da je otišao dio njih samih. To je i istina, dio njih samih je i otišao zajedno s tom dragom osobom, kao što je dio te osobe zauvijek ostao s tom osobom, ostavivši na taj način dio sebe, uvijek će te osobe biti uz nas, u našim srcima... I nikada ih nećemo zaboraviti...

Anduril je pala na koljena, njezina duga crna kosa dodirivala je hladnu površinu. Nebo se smračilo, još uvijek sve odavalo neopisivu tugu. Anduril se osječala kao da su svi grijesi svijeta okupljeni u njoj, nije imala snagu ustati. Osjetila je što je sve učinila, osjetila je koliko se toga dogodilo samo zbog nje, osjetila je kako je osoba koju je mrzila dala život da spasi... I nju zapravo... Sve što je učinila odjednom se samo spustilo na nju. Nije se više mogla odupirati, onesvijestila se.

Većina zlih ljudi shvati svoje grijehe tek kada se dogodi nešto stvarno loše u njihovim životima, shvate koliko su toga zapravo učinili... Netko je jednom rekao da je čovjek doista čudno stvorenje, u jednoj sekundi je na vrhu svemira, a u drugoj već plače i sažaljeva sam sebe... Tko god to bio, bio je u pravu!

Anduril se trgla. Stajala je na hladnome kamenome podu, s tu i tamo nekom malom rupom. U prostoriji je bilo zapravo veoma toplo, samo je pod bio hladan. Podigla je glavu. Ispred nje bio je veliki, drveni radni stol na kojemu je bilo mnoštvo knjiga, poslaganih u tri reda na stolu, u svakom redu bilo je 3 knjige. Anduril se uspravila, kako bi malo bolje promotrila prostoriju. Na stolu je bilo još par bilježnica, nekoliko pera, prazna bočica tinte te nekoliko Dnevnih proroka. Osječao se jak miris tinte i starog papira. Iza nje bilo je par zatvorenih ormara, izgledali su divovsko, pošto prostorija nije bilo veoma velika. Odjednom začuo se škriput vrata, u prostoriju ušla je djevojka duge, kovrčave, smeđe kose koja je lepršala dok je hodala. Sjela je u udoban naslonjač kod stola. Okrenula se prema Anduril i pogledala je svojim smeđim očima. "Anduril, mislim da znaš što ti je činiti", rekla je spokojnim glasom, već poznatim glasom svim poznanicima Violet Vallenttine Granger. Andurilino lice preobličilo se u tužnu grimasu. Pogledala je u Prsten Zla koji se sjajio na njezinoj ruci, u tom trenu osjetila je neopisiv gnjev. Neopisiv gnjev što je postala rob takve stvari, što je činila ono što je ona htjela. Divljački je skinula Prsten Zla s ruke te ga snažno bacila u pod. Pogledala je Violet pogledom punim tuge, punim osječaja krivnje. "Tako je trebalo biti", šapnula je Violet, "Je li to sigurno tvoja odluka?" "Sigurno!" siknula je ljuto. Violet je ustala, duga, bijela haljina vukla se za njom dok je koračala prema Prstenu Zla. Na ruci sjajio joj se Prsten Dobra, još uvijek je tamo stajao... Netaknut. Sagnula se, u ruke uzimajući Prsten Zla. Lagano je kucnula Prstenom Dobra o Prsten Zla koji se jednostavno... Rasplinuo na njezinu dlanu. Blage crte Violetinog lica nasmiješile su se. "Sada možeš ići", rekla je. "Hvala ti, Violet... I žao mi je", rekla je Anduril zabacujući kosu iza.

Kada jednom priznamo sve svoje grijehe sami sebi i ako se stvarno pokajemo, možemo biti sigurni da više nećemo učiniti nikakvu pogrešku. Oh, kako bi bilo da svi zločinci ovoga svijeta shvate što su učinili čovječanstvu i napokon se predaju.

Anduril je otvorila oči. Ležala je u Bolesničkom krilu, omotana u bijele plahte. Oko nje smiješile su se Izabranice Zla i Izabranice Dobra, koje su o svemu bile obaviještene Violetinom porukom. "Dobro jutro", nasmiješila se Victoria, zabacujući kosu baš onako kako je Violet nekada činila. Anduril se lice razvuklo u osmijeh, osječala se lepršavo i očišćeno, kao da bi svakog trena mogla poletjeti. "O svemu smo obaviještene", rekla je Anna odmah, kako nebi bilo zabune. "Ok.. Žao mi je... Zbog Violet", rekla je Anduril zatvarajući oči. Lijevom rukom prošla je prste desne. Bili su glatki, bez iti jednog Prstena... Napokon, Prsten Zla je uništen, i samo će dobro vladati ovom svijetu... Zasluženo dobro jedne djevojke koja je za to dala svoj život, djevojke koju nitko od ovih ljudi neće zaboraviti. "Violetin... Sprovod je sutra", šapnula je Roxxane, sada ju svi zovu Roxy.

Kažu da nema ničega lijepšeg od toga da povratiš stare prijatelje, a kako li je tek lijepo kada ti najbolji prijatelji postanu oni koje si nekada mrzio? Za koje si smatrao da su ne znam kakvi, a u stvari su jednake osobe kao i svi mi... Jer svi smo mi u cijeloj biti isti.

Snijeg je lagano sipio, ali nikoga to nije zaustavilo, točnije rečeno: cijelu školu. Svi su brižljivo koračali za Dumbledorem, koji je ispred sebe čarolijom nosio jedan srebrom i zlatom okičen kovčeg. Kovčeg u kojeg je bilo položeno Violetino tjelo, obučeno u bijele plahte. Svi su koračali iza dvorca, gdje se trebala nalaziti grobnica za Violet. Victiorii je lice bilo zamrljano od suza, Anna se tresla, ali ne zbog snijega; Melody je cijelo lice bilo zamazano od šminke pomiješane s suzama, Emmina kosa bila je potpuno mokra, ne od suza, već jer je došla prva na pogled i legla do Violetinog tjela dok je još stajalo ispred dvorca, polegnuto na srebrnu plahtu. Anduril ovih dana nitko nije mogao prepoznati, više nije odavala istom onom hladnoćom, sada tugom, ali inače se smiješila od uha do uha, kao i Roxy, Kosta i Maggie. Vanessa je tiho hodala uz Victoriu te svako toliko zakašljala. Bila je jako prehlađena, ali to ju nije spriječilo da propusti sprovod. "Stigli smo", prodahta Dumbledore, pod svom hladnoćom snijega. Kovčeg je položio u kamenu grobnicu, na kojoj je bio zlatni znak s natpisom:

Violet Vallenttine Granger
U počast osobi koja život svoj
dala je za nas.

Prof. McGonagall je lagano odložila neku knjigu, ili je bar nalikovalo na knjigu, na grobnicu. "Molim pozornost!" uzviknula je, iako su i tako svi bili mirni i spokojni, "Ovo je knjiga u koju će svaki učenik, po želji, ali bilo bi u redu da svi to učine, potpisati neku svoju želju, ili nešto slično" Par minuta bila je potpuna tišina, a onda su se svi učenici koji su bili ondje poredali se u red. To je bio najduži red koje je itko ikada vidio, ali i s najtužnijim licima. Svi su se upisivali, lagano stružući perom po papiru. Bilo je tu svakakvih znakova zahvalnosti, žalosti i svega ostaloga. Toliko njih se upisalo, da je McGonagallica počela stvarati nove i nove bilježnice kako bi se svi mogli upisati. Na kraju, tu je stajalo 50 bilježnica. McGonagallica si je nešto tiho promumljala u bradu, a onda su se sve bilježnice spojile u jednu debelu cijelinu. Hermionino lice, umrljano od suza, sada se razvuklo u osmijeh; nije mogla vjerovati kako ljudi poštuju ono što je Violet učinila, zbog toga bila je neopisivo sretna.

Kiše ne ispiru sječanja, to je sigurno i Violet nitko nikada neće zaboraviti, neće zaboraviti njezinu žrtvu.

6 godina kasnije

"U redu, samo izdajte prije idućeg mjeseca", Victoria je namignula Alice, vlasnici njezine izdavačke kuće. Upravo je ugovorila objavljivanje njezinog novog albuma: "One friend". Victoria Joanne Marie Goldelion-Listox je jedna od najpoznatijih pjevačica iz čarobnjačkog svijeta. Snimila je već 4 albuma. Udala se za Alexa Caybera Listoxa prije godinu dana, žive u velikom stanu u Los Angelasu. "Goldelionka!" bio je to veseli urlik Anne Gryffindor. "Anna! Pa od kuda ti ovdje?" iznenađeno ju je upitala Victoria. "Pa... Pošto si ti član moje službe, pozvana si na sastanak! Sutra u 6 i pol, navečer! Kissi kissi!" veselo je rekla, na što je Victoria kimnula. Anna Avery Modesty Gryffindor-Mutou osnovala je veoma popularnu udrugu za zaštitu čarobnih životinja, koja ima preko 1 000 članova diljem svijeta. Središte se nalazi u Los Angelasu, ljudi iz cijelog svijeta aparacijom dolaze onamo kako bi bili na sastancima. Udruga nosi ime 'Izabranice', na uspomenu na Violet. "Victoria! Vaš muž vas hitno treba!" povikala je Alice, pokazujući na Alexa, koji je u smokingu stajao kod vrata. "Vidimo se!" namignula je Victoria Anni te se uputila do Alexa, s osmijehom od uha do uha. "Nedostajala si mi!" poljubio ju je. "I ti si meni", odgovorila je. Alex Cayber Listox upravo je došao iz New Yorka, radi kao čarobnjački odvjetnik i ima klijente diljem svijeta, stalno negdje juri, iako bi mogao biti doma i gledati TV s obzirom na Victoriinu zaradu.

"Molim vas malo mira!" siknula je ministrica magije, Katherine Lina Sydnee Follyn, kada je još jedna muška ulizica ušla u njezin ured. Prije par godina bila je izabrana za ministricu magije, zbog uspjeha koje je napravila, u što spada i veoma važno otkriće što se tiče povijesti magije. Živjela je u Londonu, u veoma velikom stanu, ali slava joj nije udarila u glavu. "Sometimes, I remember you, I remember your tears, I remember your smile! I remember everything and I will remember it forever!" svirala je na tiho Victoriina pjesma "Memorie" s prošlog albuma s istim nazivom, zapravo bila je posvećena Violet. Ponovo je netko pokucao na vrata, a Katherine, kako su je sada svi zvali (ne zna nitko kako je to podnosila), je gotovo para počela izlaziti iz ušiju. "Louis je", šapnuo je glas s druge strane. "Uđi!" puhnula je, s olakšanjem. Louis je ušao u ured. Zapravo je sada veoma sličio svom starijem bratu, Marcusu. "When I close my eyes I see you and I know you'll always be here for me.... Ou, always.. I know that", još je uvijek treštao Victoriin glas. "Molim te, ugasi to", šapnuo je Louis, a Kathy je poslušno ugasila. Louis Marcus Melayra postao je jedan od djelatnika u ministarustvu, radio je u dijelu 'Zlouporava magije'. Louis nikada nije prebolio Violet, uvijek je sebe krivio za sve i nikako mu nije išlo u glavu da on nije kriv za ništa, da je jednostavno tako moralo biti. "Gospodin... Gospodin Gildow vas treba, samo je htio da najavim", rekao je, ponovo suzdržavajući suze. Ova pjesma, bila je pjevana Violet i to je svatko tko je poznavao Violet znao, a kamoli neće Louis.

"Hej maji, pojedi to, to je jako finooo", tepala je Melody malom plavokosom dječaku koji je stajao u hranilici. "Mel, ja idem", Marcus Matwey Melayra pozdravljao je svoju suprugu, kada je kretao u svoj ured. On je također bio jedan od djelatnika ministarstva i radio je s hrkanima, moglo bi se reći da je postao neka vrsta psihijatra svima koji su kao hrkani bili veoma razočarani svime. "Ok, vidimo se kasnije" pomahala mu je Melody, namještajući onaj vragolasti osmijeh, to se kod nje sigurno nikada neće promjeniti. "I vidimo se i mi, Lucas", namignuo je svom malom sinu, koji je još uvijek odbijao pojesti kašu koju mu je Melody uporno pokušavala dati. Melody Chloe Ashley Jones-Melayra je kućanica, brine se za njezinog i Marcusovog sina: Lucasa Tinna Melayru. On je bio mali plavokosi dječak s smeđim očima, savršena mješavina Melody i Marcusa.

"Gospođo Jones! Slučaj za vas!" vikao je glas iz susjednog kabineta. Anduril je umorno ustala i otišla ondje gdje ju je čekala Roxy. "Daj Roxy, kaj sada?" upitala je smiješeći se. Anduril i ostale Izabranice Zla jedne su od najvrijednijih članova 'Izabranica'. Sve su postale aurori, na neku vrstu podržavajući 'dobro' jer Violet je dala svoju žrtvu za njih, zapravo su htjele dokazadi da su na njezinoj strani, valjda je to bio još jedan način za ispriku.

Sve ove osobe, ni nakon 10, ni nakon 20, ni nakon 30 godina, ni nakon 100, neće zaboraviti svoje nezaboravno vrijeme u Hogwartsu, kao što neće zaboraviti ni Violet. Sada imaju svoje živote, a Violet je svojim duhom (ne doslovno da je postala duh) ondje kod njih, budno motri na sve i što više može utječe na to da sve prođe kako treba. Jednog dana svi će se oni ponovo sresti, bez starih dugova svega ostaloga, taj dan vjerojatno će biti najsretniji u njihovom životu...

Stvarno mi je teško dok ovo pišem. Nije bilo smisla više odugovlačiti, imala sam još prije 3 mjeseca u glavi kako će završiti... I eto, evo ga sada... Ovo je vjerojatno najtužniji post koji sam ikada napisala i vjerujte mi, ako dok ovo budem objavljivala ne zaplačem, s obzirom na moje emotivno stanje, veoma sam dobro prošla... Ali svaki kraj je i novi početak, ovo je novi početak za mene. Otvoriti ću novi blog s novim likom, sigurno ćete naletiti na mene! Nekima ću javiti, nekima ne, nadam se da ćemo se opet čitati. I molim iskrene komentare, ovaj puta, ne samo za ovaj post već za cijelu moju priču. Bilo bi mi drago i definitivno lakše. Ovo je oproštaj s plodom moje mašte, s Violet, koja je na neki način bila moja prijateljica. Sada, ovo je kraj. Nedostajat ćeš mi, Violet Vallenttine Granger

subota, 02.02.2008.

God, how much I love you

nedjelja, 13.01.2008.

Hate that I love you

"Vio, ajde se molim te digni! Za mene!" rekla je Victoria radeći 'puppy face'. Pronjurgala sam sebi u bradu nešto poput: "Nebi se sada digla ni da me tigrovi gone" ili "Nema šanse" te se okrenula ne drugu stranu. "Dobro, ako ćemo tako...", rekla je Victoria usput nešto promrmljala sebi u bradu. To nešto je blago rečeno, upropastilo moju ideju za prespavani dan. Drugim riječima, iz njezinog štapića izletio je mlaz vode i polio me po glavi. "Dobro, nije smiješno", pronjurgala sam hvatajući štapić kako bi si osušila kosu, "Upropastila si moje spavanje" "Thanks God!" rekla je izbeljivši se. Pomislila sam kako bi bilo dobro da se počnem družiti s normalnim ljudima, a onda se krenula obući. Pošto je cijela spavaonica bila u neredu, zgrabila sam prvu majicu i prve hlače koje sam vidjela i počela ih oblačiti. "Khm, to je moja majica", rekla je Anna oštro. "Baš me briga", odgovorila sam izbeljivši se, Victoria je kriva, pokupila sam to od nje. Majica mi je bila malo kratka, pošto je Anna bila malo niža i mršavija od mene. "To su moje hlače", pronjurgala je Victoria pokušavši mi uzeti hlače, ali nije joj upalilo. "Baš su lijepe", izbeljila sam se, ponovo. Hlače su mi savršeno pristajale, pošto smo Victoria i ja bile gotovo iste. "Dobro, uzmi svu moju odjeću, samo da jednom ne zakasnimo!" rekla je stisnuvši oči. "Okej, okej!" rekla sam gledajući Anninu ljubičastu majicu i Victorijine hlače.

"Violet!" začula sam onaj glas, ponovo. "Louis", izdahnula sam umorno. "Violet, ja stvarno...", uhvatio me za rame. "Ostavi me na miru!" rekla sam otimajući se, "Kako ne shvaćaš? Prevario si me, a onda si me mučio, i sada očekuješ da ti ja sve oprostim?" siktala sam. "Bio sam pod imperiusom", bubnuo je. "Ne vjerujem ti ni riječ, ne više", rekla sam, "Victoria, idemo". Povukla sam Victoriu za majicu i odvukla je iz učionice. Bio je to kraj predavanja, a zadnji sat bila je Preobrazba, McGonagallica me je ispitivala i dala mi jedan O, a onda se pojavio Louis i uništio moje veselje, u zadnje vrijeme mu je to baš dobro išlo.
Hodnik je bio pun učenika, pogotovo prvašića koji su još prštili od sreće što uopće idu u Hogwarts, pomalo su me živcirali jer se jedva prolazilo između njih, ali oprošteno im je!
Victoria, Anna, Kathy, Vanessa i ja hodale smo prema društvenoj prostoriji kako bi ostavile stvari. "Je imamo što za zadaću?" pitala je Vanessa. "Samo Čarolije", rekla sam, "Ja ću to odmah sada napisati pa da sam slobodna" "Slobodna za što?" nasmijala se Vanessa. "Za šetanje uz jezero", rekla sam, "totalno smiruje i razbistri um" "A za što ti treba razbistravanje uma?" upitala je Vanessa, opet. Victoria je prasnula u smijeh, sve smo je blijedo pogledale. "Kaj je smiješno?" upitala je Anna s 'koja-luda-glava' facom. "Razbistravanje uma", rekla je još jače prasnuvši u smijeh. "A da nam ne kompliciraš život? Kaj je tu smiješno?" upitala je Kathy, danas baš nije bila neke volje. "Pa zato što se ne kaže tako", rekla je ne prestajući se smijati. "Bok!" pozdravio nas je još jedan poznati glas, ovaj puta Alexov. Namignuo je Victorii, ali malo preočito. "Cure, vidimo se kasnije", nakesila se Victoria te nestala s Alexom u krdu učenika. Sve smo se lagano nasmiješile, a onda nastavile prema društvenoj.

Kod jezera bilo je tiho što je meni totalno odgovaralo. Sjedila sam na hladnom snijegu i smrzavala sam se, ali nije me bilo briga. Voda je bila pod ledom, ali mogao si ugledati lagane kretnje. To je doista smirivalo i razbristrivalo um. Osječala sam se prekrasno, kao da su sve moje brige nestale...

Flashback

Jezero prekriveno ledom se lagano kretalo... Ili se samo meni činilo da se kreće. Sjedila sam na haldnome snijegu, smrzavala sam se. "Prehladiti ćeš se", začula sam Louisov topli glas koji je u trenu mogao rastopiti i najveću hladnoću snijega. Nasmiješila sam se. Sjeo je pored mene. "Sada ćeš se i ti", odgovorila sam. "Važno da sam kraj tebe", odgovorio je zagrlivši me. Više mi nije bilo hladno, dobro jest... Ali duboko u meni, bilo mi je doista toplo.

End of flashback

Trznula sam se. Ne, ne želim povraćati takve uspomene. Stresla sam se, sada kao da mi je bilo još hladnije. Ponovo sam osjetila kako sam imala povjerenja u njega, kako sam vjerovala da on nebi učinio ništa slično... Ali to je bilo gotovo, tamna prošlost. Nije li ono rekao da je bio pod imperiusom? Možda je to bila najveća glupost koju je u tom trenu mogao provaliti... Ali što ako je bila istina? Ništa nije nemoguće što se mene tiče... Ali najvjerojatnije to je bio samo još jedan pokušaj da opravda svoje postupke. E, pa, nije mu baš dobro išlo. Sklopila sam oči. Vjetar mi je mrsio kosu. Ponovo sam jasno vidjela svaku crtu njegovog nasmijanog lica. Ponovo sam se stresla. Zar opet? Što mi se to događa. Ne, ne mogu više razmišljati o njemu... Ne, ne volim ga više. Ne mogu osječati više ništa prema njemu nakon onoga što mi je napravio... Ali, što ako sama sebi lažem? A i lažem, nebo zna da ga još uvijek volim, i to više od ičega.
"Violet", začula sam taj glas, ponovo. "Ne!" jauknula sam, "Ne! Molim te, odlazi!" "Violet, molim te dopusti mi da ti objasnim!" "Ne! Ne želim da mi se opet približiš! Ne!" jecala sam, iskreno se nadajući da me nitko ne čuje osim njega jer, to bi bila velika blamaža. "Jesi li dobro?" upitao me, blaženim glasom. "Ne! Nisam dobro!" ponovo sam zajaukala. Osjetila sam njegovu toplu ruku na svojoj, automatski sam je povukla nazad. "Violet, ledena si kao led. Moraš se vratiti u dvorac inače ćeš se zamrznuti" "U redu! Samo me ostavi na miru!" "Ne mogu! Moram ti reći! Moram ti objasniti!" "Kako znam da nećeš lagati? Opet?" "Pokušaj mi vjerovati!" "Ne, ne mogu! Mrzim te! Ostavi me na miru!" skočila sam na noge. "Oboje znamo da tako ne misliš", pogledao me svojim smeđim očima. "Da! Znamo, ne mrzim te! Ja te stvarno volim! Ali jednostavno, ne mogu!" rekla sam, a niz moje lice ponovo su curile suze. Potrčala sam prema dvorcu.

Pala sam na ledeni snijeg. Nisam više mogla trčati, kao da mi je netko zamrznuo noge. Osjetila sam neopisivu bol u nogama. "Violet!" dotrčao je Louis. "Ops! Nije li to mali Melayra?" začula sam ledeni glas, Andurilin glas, i nije zvučao prijateljski, za čudo. "Da, je!" siknuo je Louis iznervirano, kladila bih se da ga nikada nisam čula takvoga, "A jeli to koza koja je za sve kriva?" "Da", nasmiješila se, "I što ćeš sada? Ubiti ćeš me šakama? Strašno se bojim" Podigla sam pogled, gledajući je ravno u oči. "Još imaš snage? Vidi se da nisam upotrijebila svu svoju čaroliju!" posprdno se nasmijala. "Ako je i ovo pola tvoje čarolije, stvarno si loša", odgovorila sam joj ljuto. "Samo je pusti, ok?" rekao je Louis još ljuće od mene. "Ne!" nacerila se. Čvrsto sam uhvatila prsten s rukama, ali nije reagirao. Nije me poslušao kada sam mu naredila da nas oboje odvede odavde, ili da učini bilo što. Šokirano sam gledala u njega, razmišljajući treba li tome možda promjeniti baterije, iako baš nije bio pravi trenutak za takva razmišljanja. Anduril je ispružila ruku prema meni, osjetila sam njezinu mržnju. Probolo me nešto u prsima, jako me probolo. Ponovo je ciknula krv. Gubila sam svijest. "Ostavi je na miru, molim te!" vrištaon je Louis, zvučao je stvarno uznemireno. Da je bio neki dugi trenutak, vjerojatno bi se nasmijala njegovom glasu u takvom stanju. Zamaglilo mi se pred očima. "Louis... Nemoj", prošaptala sam, iako sam znala da me ne može čuti. Vidjela sam zamagljenu priliku kako trči prema drugoj. Zatvorila sam oči, nisam htjela to vidjeti. Još su me jače zaboljela prsa. Odjednom, začula sam urlik koji mi je parao uši, raspoznala sam i čiji je. To je bio Andurilin uzvik. Osjetila sam tople ruke kako me podižu...

petak, 21.12.2007.

Go away and don't turn around!

"Expelliarmus!" začula sam poznati glas. Louis je glasno opsovao te se bacio u potragu za štapićem. Bol nije prestajala, a krv mi je procurila kroz majicu. Zamutilo mi se pred očima, samo sam, u velikoj daljini čula Hermionin vrisak.

"Budi se...", začula sam prigušeni glas. Nisam odmah shvatila što se događa. Lagano sam otvorila oči. "Evo, vidite! Otvara oči!" razaznala sam Vanessin glas. Oko mene stajale su: Anna, Victoria, Kathy, Melody, Emma i Vannessa. Zbunjeno sam se ogledala oko sebe: "Gdje sam?" "U bolničkom krilu", odgovorila je Victoria. "Što se dogodilo s Louisom? Ti nisi ozljeđena?" pljuštala su pitanja. "Pa... Louis ima jednu malu kaznu... Recimo, trpjet će Filcha negdje oko mjesec dana", nasmiješila se Victoria. "Tako mu i treba", rekla je Vanessa. "Da, zaslužio je!" oglasila se Anna. "Maknite se! To što sam vam dozvolila ulazak ne znači da ja ne mogu doći do pacijentice! Makac!" vikala je madam Pomfrey dolazeći s bocom u kojoj se pjenušala zelena tekućina. "Ovo ćeš popiti", rekla je natočivši mi tekućinu u čašu. "Što je to?" upitala sam uzimajući čašu iz koje su se širili odvratni mirisi. "Imaš duboku posjekotinu, moram to nečime srediti", progunđala je madam Pomfrey. Nalila sam tekućinu u usta te pokušala što prije progutati, ali nije mi previše pomoglo. Gorki okus zelenkaste tekućine ostao mi je u ustima. "Mogu li popiti vode?" upitala sam s mukom. "Ne, još ne", rekla je. Zudržala sam se od kolutanja očima. Tekućina mi je nagrizala grlo. Imala sam osječaj da ću istog trena povratiti, ali ipak nisam. "Jesi dobro?" upitala je Victoria. "Ne baš", rekla sam zgrčeno. "Nakašlji se", začula sam. Prihvatila sam savjet te se glasno nakašljala. Okus je prolazio, a to kreveta se došetao Alex s osmjehom od uha do uha. "Hvala! Na svemu!" odmah sam rekla. "Nije to bilo ništa", pomalo stidljivo se nasmiješio. Odvratila sam slabašan osmijeh, kao i Victoria. "Kada ću ja van iz bolnice?" upitala sam madam Pomfrey kada je došla u prostoriju. "Već ste se dosta oporavili, možda sutra ili prekosutra", odgovorila je, a zatim odjurila prema nekom drugom učeniku. "Mi sada moramo ići", rekla je Vanessa smrknuto. "Zašto?" "Zašto? Luda glavo, šest ujutro je!" rekla je Victoria prasnuvši u smijeh. Pogledala sam na sat, doista, ondje bile su ispisane brojke 6:12. "Cijelu noć smo bile tu", reče Anna. "Hvala vam, svima", rekla sam ponovo se osmijehnuvši. Bio je tako lijep osječaj da su mi prijateljice probdjele cijelu noć jer meni nije bilo dobro, moju zahvalnost nisam mogla iskazati riječima. "Bok!" pozdravile su me svi zajedno. "Bye bye!" pozdravila sam ih. Uskoro sam ponovo utonula u san, baš čudno za mene jelda?

"It is too little too late!" začula sam Victorijin glas vrlo blizu svog uha. "Ha?!" uzviknula sam te energično skočila iz kreveta. "Vježbam pjesmu, kaj odmah skačeš?" rekla je Victoria, sjedila je pored mene. "Jesi ti normalna? Pa ne moraš mi probit bubnjiće!" viknula sam s olakšanjem te legla nazad u krevet, "Usput, kaj ti misliš napravit s svojom glazbenom karijerom?" "Ne znam, možda bih probala nešto napraviti od nje... Kako da kažem, voljela bih pjevati", rekla je. "Dobro jutro!" viknula je Anna s vrata, "Od kuda ti već tu Victoria?" "Ma digla sam se rano jer sam morala još malo provježbati Preobrazbu, danas pišemo test" Anna ju je šokirano pogledala, na trenutak mi se učinilo kao da će pasti u nesvjest. "DANAS PIŠEMO TEST?!" viknula je još više mi probijajući bubnjiće nego Victoria svojom pjesmom. "Dobro je Anna, ne moramo svi doživiti infarkt ako ga ti namjeravaš doživit" rekla sam joj prasnuvši u smijeh. "Gotova sam! Dobit' ću ocjenu manju od trolline!" vikala je panično jureći po prostoriji. "I tebi, draga, treba neka terapija", promrmljala je madam Pomfrey hodajući prema mom krevetu. "Koliko sam spavala?" upitala sam najednom. "Oko 2 dana, potpuno normalno za takvu vrstu ozljede, danas popodne ćete biti otpušteni", odgovorila je smireno točivši mi ponovo onu odvratnu tekućinu u čašu, "Ovaj lijek piti ćeš još mjesec dana" Htjela sam uzviknuti nešto poput 'Nema šanse!' ili 'Ma da nebi!' ali sam se ipak suzdržala, to ipak nebi bilo pametno. Anna je i dalje jurila po prostoriji, a Victoria je crkavala od smijeha. "Izvoli", madam Pomfrey pružila mi je čašu s tekućinom. "Hvala", rekla sam zgađeno. Zatvorila sam oči te izlila tekućinu u grlo. Grlo me zapeklo, ali sam se suzdržala od jaukanja. "Dobro, ajde pokaži mi onda to nabrzinu!" viknula je Anna kada sam otvorila oči, u međuvremenu je stala pokraj mog kreveta, valjda više nije mogla trčati. "Dobro, dobro! Vio vidimo se poslije, moram ovoj neznalici objasniti preobrazbu", objasnila mi je Victoria te su obje odjurile. Pogled mi je pao na sat, bilo je 6 sati, točnije 6 i 6 minuta. *Netko misli na mene*, pomislila sam, a zatim sama sebe prekorila kako sam praznovjerna. Gutala sam pljuvačku što sam brže mogla, valjda pokušavajući prekriti okus gorke tekućine. Rastegla sam se na mekanome krevetu, bio je puno udobniji od moga u spavaonici, logično. "It is too little too late", ponovila sam riječi kojima me Victoria probudila, "Da, prava istina... Malo je prekasno" Ogledala sam malo prostoriji. S moje desne strane ležala je cura smeđe kose, nisam joj mogla vidjeti lice jer je bila okrenuta na drugu stranu. S moje desne strane bila je neka plavokosa i plavaoko cura koju do tada nisam nikada vidjela.
"Dobro jutro", začula sam poznati, veseli, ali meni i gadljivi glas. "Bok Louis", rekla sam hladno, "Šta hoćeš?!" "Došao sam ti u posijetu", rekao je veselo sjedajući na moj krevet. "Jesi li ti normalan? Miči se od mene! Kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Debilčino glupa pusti me na miru!" izderala sam se. "Tako se dočekuju gosti?" "Ne! Tako se dočekuju ljudi koji se ni ne kaju za greške koje su učinili! Ostavi me više na miru, ostavi me da te zauvijek zaboravim!" "Ja te još uvijek volim..." "Ma šta stvarno? Znaš, uopće me nije briga! Nakon onoga ne! Ostavi me na miru, zaboravi me, pomiri se s tim da si počinio pogrešku koja ti nikada neće biti oproštena!" Louis je problijedio. Valjda nije očekivao da ću ga dočekati raširenih ruku? "Sada izađi van, otiđi, nestani zauvijek! Ne okreći se i ne vraćaj se!" Bez riječi, pomalo ukočeno, ustao je s kreveta te se uputio prema vratima. Osjetila sam stid zbog toga što sam se izderala nasred bolničkog krila, ali zaslužio je... Kako je samo mogao? Ponovo sam osjetila da bi mogla zaplakati, ali sam se zudržala. Ne, neću plakati zbog njega, ne više! Stisnula sam šake pod pokrivačem te se lagano osmijehnula. Kažu da smijeh liječi, možda su u pravu...

"Do viđenja! Ako bude kakvih problema, ako rana opet zakrvari morate mi se odmah javiti!" madam Pomfrey me ispračala iz bolničkog krila. "Svakako, do viđenja!" rekla sam te otvorila vrata. "Do viđenja!" ponovila je madam Pomfrey dok sam zatvarala vrata za sobom. Požurila sam prema Gryffindorskoj društvenoj prostoriji, nadajući se da ondje neću ugledati Louisa.
Na sreću, Louisa nije bilo u društvenoj, ondje je bio samo Alex. "Hej!" pozdravila sam ga veselo. "Hello! Pustili te iz bolničkog krila?" "Kao što vidiš, da! Kako si ti? I gdje su svi ostali?" "Ma dobro sam, našao sam neke prijetelje, lijepo mi je u Hogwartsu. Inače, nisam išao na večeru, a svi drugi su tamo. A kako si ti?" "Pa ono, ok" "Ajde sjedni" "Ma hoću, samo malo... Moram samo odnijeti neke stvari u spavaonicu", namignula sam mu te se uputila prema spavaonici. Spavaonica je bila prazna, razumljivo, te neuredna, kao i obično. Ostavila sam svoju pidžamu, papuče i ostalo u spavaonici te krenula prema izlazu. "Heej!" začula sam Victorijin veseli usklik. "Hej!" rekao je i Alex, "Ou! Lakše malo!" Znatiželjno sam provirila iz spavaonice, što je samo trebalo biti malo lakše? Ugledala sam kako Alex spušta Victoriu na pod, očito je da mu se bacila u naručje. Izašla sam iz spavaonice, jedva suzdržavajući smijeh. "Kaj se tu samo neće dogoditi, prvo Mel i Melayra, a sada vas dvoje", rekla sam ipak prasnuvši u smijeh. Oboje su pocrvenili, očito je da im je bilo neugodno. "Ma dajte! Pa nije to nikakva sramota, baš si odgovarate", rekla sam ne prestajući se smijati. Victoria je otvorila usta kao da će nešto reći, ali očito joj iz usta nije izlazila niti jedna riječ. "Dobro, okej! Neću nikome reći", rekla sam i dalje se smijući. "Moliiim te nemoj reći Anni! Nemoj reći Anni! Ona će me... Ma znaš već, pa znaš kakva je!" rekla je Victoria. "Ma neću", smijala sam se bez prestanka, "A hoćete li mi reći od kada...?" "Od jučer", rekao je Alex pomalo sanjarski. "Dobro golupčići, vidim da smetam. Ajde vidimo se poslije!" "E ček Vio! Sutra se ide u Hogsmeade! Ideš jelda?" upitala me Victoria. "Of course! Ajde dođite po mene kada dođe ostatak Gryffindora, ne želim smetati", izbeljila sam se te krenula prema spavaonici. Očito nisu namjeavali reći da ne smetam, ma dobro... Neka malo uživaju sami.

"OK! Sada Rihanna!" viknula je Anna nadglasavajući muziku koja se razlegla Gryffindorskom društvenom prostorijom. "Ma kakva Rihanna! Davaj Shakiru!" zaderao se netko. "Ma dajte! Daj mi Avril!" zaderala se Victoria. "Hoćemo Nightwish!" povikale su Janchy i Kathy. "Avril!" "Rihanna!" "Shakira!" "Nightwish!" "Evanessce!" Glasna svađa Gryffindora s različitim ukusima uništavala mi je moje jadne uši. "Šutite! Imam ideju!" zaderala sam nadglasavajući svih. Svi su u trenu zašutila, a većina je zahvalno odahnula. "Neka nam Victoria nešto otpjeva!" rekla sam. "Ne, ja baš nebih..." izvlačila se Victoria. "Naravno da biš! Ajmo, svi znamo da super pjevaš!" viknula sam. "Ajde Vic! Vic! Vic!" vikali su Gryffindorci. Victoria je, valjda samo u nadi da više utihnu, pristala. Stala je na malu pozornicu u društvenoj prostoriji te zapjevala pjesmu 'Exceptional'. Svi su je pomalo zavidno gledali, uz lagano njihanje u ritmu pjesme. Pjesma je bila lagana i opisivala je nekog dečka (*Baš me zanima kojeg*) "You're exceptional, anyone can see that! You're exceptional, don't need to change for nobody!" pjevala je Victoria veselo. Alex je sjedio u kutu, gledajući Victoriu te upijajući svaku moguću riječ. Svi u društvenoj prostoriji pomalo su se raznježili, bio je to prekrasan čaroban trenutak.

četvrtak, 08.11.2007.

Boys are whatever, friends are forever!

"Violet?" prodrmala me Anna G. Otvorila sam oči. "Živa je", obavijestila je Anna G. Victoriu i Kathy. Suzila sam oči pri pogledu na Victoriu. Htjela sam nešto reći, ali iz mojih usta nije izlazilo ništa, samo su iz mojih očiju suze ponovo potekle... Iako sam obečala da više neću plakati. Ustala sam i istrčala iz sobe, praćena Anninim uzvikom: "Vio kamo ćeš?" Protrčala sam kroz društvenu, u kojoj su bili Louis, Vanessa i Alex, svaki čitajući svoju knjigu. Alex me je ugledao te je odmah potrčao za mnom, ali nije me uspio stići. Trčala sam prema 2. katu... Prema kupaonici plačljive Myrtle... Tamo nikada nitko ne ide, pa neće ni sada...

Utrčala sam u kupaonicu, za mnom su zalupila vrata. Sve špine su curile te lagano potopljavale kupaonicu. Plačljiva Myrtle opet je imala jednu od svojih faza, u kojima bi ubila i svoj život poslije života.... Barem imam s kime plakati. Voda mi se uvlačila u tenisice, čarape su mi već bile napola mokre. Ugasila sam vodu, a Myrtle je doletjela do mene: "Što radiš u kupaonici plačljive Myrtle?" "Ono što obično i Myrtle radi, plačem", odgovorila sam. Plačljiva Myrtla je jauknula i rukama uhvatila glavu, barem se činilo da je drži. "Tko si ti ustvari?" upitala je pljačljivim glasom. "Violet, Violet Vallenttina Granger", odgovorila sam. "Aha, ti si Hermioneina sestra? Okupirala je moju kupaonicu nekim smrdljivim napitkom prije par godina... Više se ne siječam kako se zove", zaplakala je. "Višesokovni napitak. Da, ja sam njezina sestra" "A što te sada dovodi ovdje?" "Tebe se to najmanje tiče!" Krivi potez: Plačljiva Myrtla je počela jecati. Prekrila sam uši rukama, nisam mogla izdržati. "Došla sam se smiriti, a sada mi ti tu jaučeš!" izderala sam se iznervirano. "Ovo je moja kupaonica!" "NE! Ti si je prisvojila, ovo je ženska kupaonica! Sada shvaćam i zašto nitko ne dolazi u nju... Tko bi uopće tebe mogao slušati?!" izderala sam se. Plačljiva Myrtla se okrenula u zraku te otišla u drugi kraj kupaonice, naravno da je zatim zaplakala. Ni ja se više nisam suzdržavala, zaplakala sam i ja sjedajući na pod. Pogled mi je pao na moj ručni sat, bilo je već 11 sati! Ma dobro, ionako sutra neću ići na nastavu. Legla sam na pod, koji je još uvijek bio pomalo mokar. Iako sam dugo spavala, još uvijek mi se spavalo. Sklopila sam oči te utonula u san.

Probudila me užasna bol u cijelom tjelu. Otvorila sam oči. Ispred mene stajale su Izabranice Zla. Zar opet? Umorno sam ustala. "Nemam namjeru svađati se, nisam baš najbolje raspoložena", rekla sam im. "Kao da je važno dali si ti raspoložena, mi jesmo", nasmijala se Anduril, "Crucio!" Ponovo sam osjetila onu istu bol koja me probudila. "O... Osta... Vi... Me... Na... Mi... Ru...", jecala sam kroz bol. "Slaba si nešto, Violet..", nasmijala se Anduril, "Zahvali svojoj prijateljici. Baš imaš dobre prijateljice, a kakvog si tek dečka... Imala!" "Ostavi me na miru uobražena glupačo! Odi predavat svoje gluposti nekome tko je toliko glup da te može slušat, ja imam i pametnijeg posla!" "Ma nemoj... Zanimljivo!" "Ostavi me na miru!" Bol je popuštala. "Zašto bih?!" "Crucio!" povikale su sve u isti čas. Pala sam na pod od boli, sigurno nikada još nisam osjetila toliku bol. Moj štapić ostao je u spavaonici, a Prsten Dobra... Nisam imala dovoljno snage da išta izgovorim čak ni u svojim mislima. Previjala sam se od boli, dok su se Izabranice Zla cerekele. Bol nije popuštala, samo se pojačavala. Lagano sam gubila svijest... Odjenom nešto je snažno udarilo u tlo. Nisam mogla znati što, ali bilo je sigurno ogromno. Začula sam poznato režanje, bilo je veoma glasno... Preglasno za psa! Čula sam Andurilin vrisak, a zatim kako netko mahnito istrčava iz prostorije. Bol je lagano popuštala, ali još uvijek je bila užasna. Otvorila sam oči. Nisam se prevarila, ondje je bio zmaj čije su se srebrne ljuske presijavale na svijetlosti. Iako je bol još bila vrlo jaka, lagano sam se nasmiješila. Uhvatila sam se za zid, još trhteći, te ustala. Jednako se tresući, odšepala sam do zmaja. Spustio je svoju glavu te sam ga pomilovala. Iako tresući se, ali njemu nije smetalo. Bol je postajaća sve manja i manja, jedva sam je osjetila. "Hvala" , šapnula sam zmaja, zagrlivši mu glavu objema rukama. Nastavila sam ga dragati. Začula sam kako netko tiho ulazi u prostoriju, gacajući po vodi. Iza ugla izvrila je Victorijina glava. Stisnula sam oči. Zmaj se okrenuo prema Victoriji, prepoznatljivo spuštajući glavu. Lagano ga je podragala. "Hvala Remy", rekla je i dalje ga dragajući. "Zašto si došla? I od kuda te zmaj poznaje?" siktala sam poput zmije. "Remy je moj zmaj iz Atlanticusa" "Na koju foru kada je Atlanticus pod vodom? Ili lažeš, kao i obično!" "Ne, u Atlanticusu mi je netko ubacio u torbu njegovo jaje, nisam znala što ću s njim. Jednim posjetom Torbyeu, to ti je čarobnjačko selo na obali Antlantskog oceana, otišla sam malo izvan i našla neku špilju. Ondje sam ostavila to jaje, nakon par dana se izglegao Remy. Remy je njegov nadimak, ustvari se zove Remained što znači Sačuvan. To ime je dobilo jer sam skoro bacila to jaje." "Spasila si me!" "Da, valjda. Molim te oprosti mi za Louisa, ne znam kako sam to mogla napraviti... Znam da je to od mene bilo užasno nepošteno... Nismo više zajedno... Molim te, oprosti mi...", pognula je glavu. "Oprošteno ti je", rekla sam zagrvlivši ju, "Ipak si me spasila." "Boys are whatever, friends are forever", rekla je. "Jesi nahranila Remya?" upitala sam ponovno ga dragajući. "Nisam danas, sada ću", izvadila je iz džepa malu kutijicu, na kojoj je velikim slovima pisalo: Pargrew, zdrava hrana za vašeg zmaja Otišla je u jedini kutak prostorije koji nije bio smočen te tamo istresla hrane, koliko je stalo. Zmaj je luđačkom brzinom pohitao ondje, činilo se da nije godinama jeo. "A kako ste se i i Remy upoznali?" upitala me je. Sve sam joj prepričala, u detalje. "Možeš li mi reći... Kako je dovelo do tebe i Louisa?" upitala sam. "Pa... Meni se on sviđao još od kada ste ti i on zajedno... Ali nisam se ni pokušala truditi oko njega, znala sam da bi to tebe užasno povrijedilo. I jučer ujutro ja sam se jednostavno jako rano digla i on je bio u društvenoj.... Sjela sam, dalje od njega, kako bih čitala kada je on rekao da odemo do jezera. Pristala sam, ne znam gdje mi je pamet bila. I jednostavno smo tamo sijedili, on je počeo kako sam prekrasno pjevala i onda me samo odjednom uhvatio..." "Gad!" prosiktala sam. "Idemo u spavaonicu, već ionako nismo otišle na nastavu!" rekla je Victoria. "Koliko je sati?" "11!" "Dobro" "Nije dobro!" Obje smo se nasmijale, napokon je sve bilo kao prije... Ili skoro sve?

Polaganim koracima ulazile smo u društvenu prostoriju. Naravno, nismo nikoga očekivale jer su svi trebali biti na nastavi. No, prevarile smo se. Odmah kada smo zakoračile na crveni tepih koji je bio prostrnut po cijeloj društvenoj prostoriji, ugledali smo Louisa koji je sjedio na naslonjaču pred vatrom. Kada nas je ugledao, blago se osmijehnuo. Njegov osmijeh nije odavao nimalo sarkazma, ali niti grižnje savijesti... Njegov osmijeh bio je onaj osmijeh, kada si doista sretan što nekoga vidiš... Obično bi se razveselila takvom prekrasnom pogledu, ali ovaj je u mene ulijevao samo mržnju... "Bok cure!" pozdravio nas je, ne mičući osmijeh s lica. "Bok gnjido!" prosiktala sam. Ustao je te me nježno uhvatio za ruku: "Ne govori tako..." "Miči se od mene", rekla sam povlačeći ruku k sebi. Počeo je nešto pričati, ali smo ga Victoria i ja u potpunosti ignorirale. Sjele smo na naslonjač pred kaminom. Victoria je zgrabila prvu knjigu koju je ugledala na stoliću do sebe. Na koricama sjajio se naslov: 'Harry Potter i odaja tajni'. Zagledala sam se u vatru. Plameni su se bezbrižno poigravali.... Njihov rad je barem bio toliko predvidlijv, poigravati će se još neko vrijeme, a onda će se ugasiti... Moj rad bio je nešto drugo, on kao da nije imao nekog kraja...Louis je skočio ispred mene i počeo se derati: "Halo? Čuje li me tko! Ovdje sam!" Ponašala sam se kao da kroz njega mogu vidjeti vatru, iako bi mu najrađe nešto odbrusila. "Prestani!" Victoriji je prekipjelo. "Jučer nisi govorila prestani, zar ne?" nasmiijao se. "Slušaj ti gnjido jedna!" viknula je Victoria uzimajući štapić. "Expeliarmus!" povikao je prije nego što je Victoria uspjela išta reći. Njezin štapić odletio je u nepoznatom smijeru. Pogledala sam ga s mržnjom. "Violet, čemu takav pogled, možda zbog...", započeo je upireći štapić u mene: "Ovoga: Sectumsempra!" Osjetila sam neopisivu bol u prsima. Pala sam na pod, previjajući se od bola. Victoria je pogledom tražila svoj štapić. "Omami!" viknuo je Louis. Victoria je ošemučeno pala na pod, a onda počela gledati u strop. "Prstenu Dobra... Pomozi... Nam...", prošaptala sam zadnjim snagama. Prsten Dobra nije reagirao. Slika pred očima mi se zamutila... "Cruci..."

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.